Shall we dance?
Ksenija Lojpur
фебруар 15, 2018
1 Comments
Otprilike ovako počinju klasične bajke:
"Nekada davno...iza sedam brda i sedam mora, živela jedna princeza, lepa kao sunčan dan, nežna kao januarska pahulja... Bio jednom davno jedan princ, hrabar kao armija vojske i mudar kao šumska sova. I kako drugačije - srete princ prelepu princezu, duboko zagledan u toplinu njenih očiju. Pojavi se ona u dugoj, balskoj, blještavoj haljini. Princ obeća princezi svoju večnu ljubav! Venčaše se i živeše srećno do kraja života..."
Sigurno se sećate čuvene priče o Pepeljugi. Ali, ovakvog scenarija ima samo u bajkama. Uglavnom. Zašto? Zato što je Pepljuga išla na bal i tražila je samo slobodnu noć i haljinu, a ne princa...
Šalu na stranu - činjenica je da ne živimo u bajci i da smo u vremenu nepostojanja magije i staklenih cipelica, vremenu gde život upravlja "na klik", gde su utihnuli i kavaljerstvo i damski maniri... ili još gore - vremenu u kome se već neka tama nadvila nad nama i gde nam se neke naše borbe čine uzaludne. Stoga deluje da su ovakve bajkovite priče izgubile svoju vrednost.
Danas nema romantike, a ni prinčeva. Međutim, za one koji u iste veruju, kažu da ustvari oni najbolje mogu da ih odžive.
Ali, šta je pre svega - bal?
I da li ste ikada dobili poziv da učestvujete na jednom od njih? Ako vam se to dogodi, prvo i osnovno je - obratiti pažnju na kodeks ponašanja i oblačenja, koji postoji zbog prirode svečanosti.
Balovi su nekada bili na osnovnom meniju bogatih, mesta o kojima su siromašni mogli samo da sanjaju, ne zanoseći se da će ikad biti deo takvog glamura. I kako je vreme prolazilo, balovi su polako, ali sigurno postojali mesta na kojima su eminentne zvanice mogle da "reklamiraju" svoje za tu priliku skrojene toalete, luksuan nakit, moć, ali i uvežbane pokrete na podijumu za igru koji su sa sobom nosili pravilnik. Svaka dama imala je svoju knjižicu u kojoj su tačno bili raspoređeni redosled i partner sa kojim pleše.
To je ono što je činilo suštinu jednog bala - pod obaveznim kodeksom smatrali su se poznavanje bečkog i engleskog valcera, ali ni tango i drugi klasični plesovi nisu odudarali od pravilnika. Poštovalo se pravilo da muškarci uvek biraju za ples, sem u momentima kada organizator bala najavi da je vreme a preokret i da je red da dame to učine prve. Da, dešvalo se da upitane dame i odbiju ples sa određenim partnerom, ali onda tokom čitave te numere nisu imale pravo da igraju sa nekim drugim, makar taj neko bio njihov "bajkoviti princ".
Ni izbor toalete nije bio lak! Doduše, muškarci pored crnog fraka, koji su nosili kada je trebalo istaći vrhunac elegancije, bele košulje i istobojne leptir mašne, mogli su nositi i crne sakoe, kao i crne, elegantne lakovane cipele.
Kod dama je izbor bio širokolikiji, raskošniji, ali svakako su morale nositi duge haljine u kojima bi se osećale slobodne da isprate svaki plesni pokret.
Dobro pričvršćene punđe i nežna šminka davale su poseban damski izgled.
Zvanice koje su učestvovale na ovim balovima odmeravale su jedna drugu, te je svakome od njih bilo važno kakav će utisak ostaviti na okruženje, ali svakako je presudno bilo osećati se prijatno i sigurno u svojoj koži.
Iako danas nema toliko balova i moć se drugačije meri, valjalo bi negovati tradiciju istih. Krajem prethodnog meseca, imala sam čast da pored istaknutih Nišlija, budem deo jednog bala. I to ne običnog! U pitanju je Dobrotvorni Svetosavski bal, koji se već šestu godinu za redom održava u mom gradu. Njegov cilj je da osim što okuplja eminentne zvanice, pruži šansu i onima koji nikada nisu imali prilike da kroče na ovakve događaje - upoznaju naš grad u svetlu glamura. Jedini cilj je prikupiti novac za one kojima je pomoć zaista potrebna.
Pa ima li šta lepše, no kad svako od nas malo od sebe da?
Ljubi vas vaša K.Lo





